i zvijezde što su noću sjale cviječe se kapima kiti gdje su oni dani se skrili... Kad zvijezde se noću pojave dal' u snu ili' na javi i mi čemo progovoriti, gdje su stali ti naši kišom okupani dani... Jeli' ovo san ili java, o čemu ja to pričam sa zvijezdama dok mi u prozor blještre oći se sklapaju a san na njih ne navire, jel' ja to budna sanjam ili' spavam....

Kad god sam pomislio da je zaprosim, oženim, u meni su se budile najljepše emocije. Nisam se osjećao staro, ali sam tačno znao sa kim želim da ostarim. I to ništa nije moglo promijeniti. Taj osjećaj. Taj trenutak kada bih odrao vlastitu kožu, samo da bi njoj bilo toplije. Kada bih stao ispred nje, čak i da je čitav svijet protiv nas. Nju bih štitio i od ljudi i od života. A život je najgori čovjekog neprijatelj, kada nemaš kome spustiti glavu na rame i prepričati svoj dan. Sreća, ona ima mene. Sreća, ja imam nju.

Vjerujem da nema čovjeka koji nije osjetio kako mu se svijet ruši i kako više nema izlaza iz tog tamnog kruga koji je zaogrnuo njegovo srce...dušu i čitavo biće... Neprestana krivnja sebe...ponižavanje vlastitog uma...more suza i gorčine za ono što trenutno jesi. Žalenje i iskrivljavanje vlastite slike. Želja da nestaneš...da se ne budiš i da te svi ostave na miru. Bezbroj puteva...a ti nemaš gdje. Sve su to samo male usporedbe ratova koje smo vodili i koje još uvijek nažalost vodimo. Kad kažem nažalost..Možda griješim? Jer...da nije takvog stanja dali bi ikad imali bolju priliku prihvatiti sebe i boriti se za ono što nam po zakonu nebeskom itekako pripada? Tko to zna....Ali da ne dužim..Želim reći kako je borba sa samim sobom jedna od najtežih. Tko uspije posložiti sve svoje kockice u glavi i prihvatiti stvari koje ne može promjeniti....moći će dalje nastaviti s velikom lakoćom i ljubavlju ne samo prema sebi već i prema drugima! Dragi moji....Ne pišem ovo bezveze. Pišem jer znam što je tama i svaka suza koja je nestala u njoj. Možemo imati bezbroj divnih prijatelja koji će nas tješiti i koji će biti sve vrijeme uz nas....Ali...Dok sami sebi ne opalimo pljusku i stavimo pred sebe razloge zbog kojih trebamo živjeti,nema i neće biti pomaka. Uvijek znam reći: Dvije su samo karte pred nama,ne čitav špil....i odabir je sasvim jednostavan....Na jednoj stoji put...a na drugoj kraj... Sve sam rekla sa ove dvije prethodne rečenice.Prestanimo plakati nad sobom jer ionako to neće promjeniti stvari već nas odvesti dublje u ponor. Prihvatimo ono što imamo i budimo sretni da život još uvijek traje i da Bog nam daje priliku učiniti nešto dobro! Ne žurimo svome kraju....jer svi ćemo tamo stići jednoga dana. Nastojmo naći razloge zbog koji vrijedi ostati na nogama a razloga predivnih itekako ima...

Pronađi što je to što zaista voliš raditi i usmijeri svu svoju energiju k tome. Ako proučiš najsretnije, najzdravije, najzadovoljnije ljude našeg svijeta vidjet ćeš da je svatko od njih pronašao strast svog života i da oni provode vrijeme baveći se time. To je skoro uvijek poziv koji na neki način služi druge. Kad jednom skoncentriraš svoju mentalnu snagu i energiju da slijediš ono što voliš, izobilje će poteći tvojim životom i sve tvoje želje će se ispunjavati jednostavno i lako

Dugo sam bila nježna, osjetljiva---. Radila sve da bi ostali bili zadovoljni, sretni, nasmijani. A ja, gutala sam suze i brojala ožiljke na srcu. Da, previše sam vjerovala a onda me je netko iznenada naučio da nikome ne treba vjerovati. Sad stojim ispred ogledala, na mom licu bol, ne uspjevam još staviti masku lažnog osmjeha. Ali, uspjet ću. Moram!

Navikneš se na njega. Svaki dan razgovarate. O svemu i svačemu. U pola noći isto tako. Onda jednom shvatiš da je navika gadna stvar. Shvatiš to kad vidiš da je tu, i ti si tu, a ništa. Zeleno na chatu kraj njegovog imena. Ali ne, on se više ne javlja. Jer on je onaj koji se ne želi vezati. Onaj koji ne želi da mu neko fali. Da mu neko treba. Pa trpi. Ne piše. Ti se javiš par puta. Osjetiš hladnoću s druge strane. Pa i ti prestaneš pisati. I onda one noći i oni dani postanu tišina....

Biti dobar ne znači biti i budala. Vjerujem da ste se velika većina našli u situaciji kada ste zapitali sami sebe slijedeće: Jesam li ovo uistinu ja, danas, sada…Zašto to kažem? Zato što s godinama nismo oni isti stari MI… Kao da smo se iznova rodili i ponovno upoznajemo vlastitog sebe, zar ne? I sama sam se pitala isto to…postavila si bezbroj pitanja iz kojih sam uvijek dobila pozitivne odgovore i one koji zaista jesu onakvi kakvi trebaju biti. Da vam kažem! Ne niste poludjeli…niste idioti ni budale. Niste još jedan izgubljen slučaj u moru ovog blesavog svijeta koji nas okružuje i za sve živo i ne živo tapka „ prijateljski“ po ramenu, ne niste. Znate što vam se dogodilo? Dogodilo vam se slijedeće: Dopizdilo vam je, došlo preko glave, prekipjelo…umorili ste se od smješkanja radi reda i trpljenja i klimanja glavom na sve ono što ne volite, ne podnosite, ne možete progutati i od čega vam se čitavi želudac okreće kao lud… Ne ide više kao nekad, jednostavno ne ide… Odlučujete se napraviti svoj mali svijet u kojem će te imati potreban mir za sve ono što dolazi a što ne možete izbjeći. Odlučujete se živjeti onako se prije niste usudili a trebali ste...Ne želite ništa osim svoj život posložiti najbolje što možete, a to nije znak slabosti već ljudski i normalno. I opet ponavljam: Ne nismo ludi, samo smo postali bolji prema sebi...

obasjava mi put... Lutam ulicama grada, kuda sam pošla neznam ni sama. Tražim nešto što me za tebe veže, naše uspomene, naše lijepe dane provedane, naše snove ne ostvarene, one naše poljupce, nježne dodire... Lutam u noći pustim ulicama grada i neznam gdje ču i što sada... Tražeći ljubav tvoju, tražeči tebe i stope tvojih koraka i kišne kapi što su mi kvasile lice kada sam držala te za ruku... Tražim osmjeh tvoj da cijelim bičem budeš moj... Ali noć je tiha i u njoj ja sama lutam mračnim ulicama grada i želim te sresti ovoga trena baš sada

Bila je to većer za pamčenje, jedna klupa i na njoj nas dvoje, poljupci i stisak ruke, na toj klupi voljeli smo se kao nikad nitko prije... Nisu znali voljeti se kao nas dvoje... Sada je ta klupa usamljena jer mi nešetamo stazom tom.. Pođimo nekad zajedno na to naše mjesto ljubavi da posjetimo našu usamljenu klupu i naklonimo joj se, što spojila je srca dva da vole se beskrano...

Netko bi rekao ...Ljeto. kao i svako drugo ...Ali nije bila...Bila je posebna i zavoljela sam je upravo zbog tebe ...Kažu da kada se najmanje nadaš sretneš nekog tko cijeli tvoj život okrene za trista šezdeset stupnjeva...I baš to se desilo ...Ne nije taj naš susret bio slučajan... Netko je isplanirao da se sretnemo u moru ljudi koji su svakodnevno prolazili pored nas..Ipak nitko nikad nije usjpeo da poruši moje zidove i da dotakne moju dušu...Desilo se ono što nijedno od nas nije očekivalo ni planiralo...Jednostavno duše su se srele i osjetile...Neki nedosanjani snovi postali su stvarnost i pojavila se nada ...Pogledi su se sreli ...Ruke dotakle i to je bilo to ...I ništa više nije bilo važno... ...Izgubljeni u vremenu i prostoru pričali smo kao da se znamo cjeli život...Da li je moguće da se toliko znamo ...Emocije su proradile i više nije bilo povratka...Dva tjela ...Jedna duša...Pa ima li išta važnije od toga kada u očima druge osobe ugledaš svoj lik ...Oh...kako tvoj pogled umije da miluje moju dušu...To ne želim da mjenjam ni zašta na svijetu...Toliko topline u samo jednom plavetnom pogledu...Toliko mira i spokoja ...Toliko ljubavi...Treba li još nešto...?..Malo li je...?