Sanjaš li još uvijek, il' su ti srezali krila Neneska ptico, što za let si stvorena bila Jesu li lovci pronašli tvoje gnijezdo od tajni Zaprljali ti nevinost, tvoj rep, čarobni, sjajni Ne bacaj biserne suze u blato zlobe Ranjena si, no nedaj da ti gnijezdo zdrobe Potraži pomoć svog vlastitog jata Što ti se divi, tvojim perima od zlata Znaj, zajedno smo zauvijek u skladu Letjet ćemo opet, izgubljenima vratiti nadu Samo izdrži, čuj zov duboko unutra To je duša, obećanje za sretnije sutra I sanjaj, jer snovi postaju java Istina je jedna, čarobnjak u svakome spava Razvij ta krila, poleti, vini se visoko Kada si skršena, u srcu se otvara Božje oko Jer ti si ptica što se iz pepela rađa Uvijek još jača, ljepša, i duhom mlađa Tvoje te jato za novi let čeka Ustani, krikni, ni jedna daljina nije daleka

Slatkoća tvojih usana mira mi neda I kad' ne želim, tijelo se preda Hoću li ikada više imati sebe? Il' bit ću rob strasti, sudbine, tebe... Jer čovjek je val što nose ga struje Odvlače ga plime, bacaju oluje Znaš li...koliko te želim ove noći? Orkan još traje, nikad neće proći Što je to što k tebi me tjera? Zalud su zakoni, pravila, vjera Je li to vatra što ti u očima plamti? Odsjaj Bogova, što se zauvijek pamti Ah, žedan sam, tih usana od laži Prevareno stoput, srce i dalje ih traži Neka me vjetrovi po ravnicama raznesu Sanjam te, nestajem, u divljem plesu Slatkoća tvojih usana mira mi neda Nekad rajska toplina, nekad svemiri od leda

Nerazriješiva misterija za sva vremena Jednostavno, ona je vjetar, ona je žena Stvorena da trpi, stvorena da voli Najvrijedniji predmet u životnoj školi Krhka poput nježne strune violine Čeka pravu notu kad' iz oka sine Silna poput orkana što svjetove ruši Dođe nošena vjetrom i zauvijek ostane u duši Eh, a vjetar pušta sudbini neka ga nosi Zaluta, skrene, no nikad' ljubav ne prosi Zauzdati ga ne možeš, pusti nek' leti Jedino tako, možda se umori, doma se sjeti I tada, otključat će ti tajna, zaboravljena vrata Tamo mu je srce, skriveno iza dveri od zlata Tamo je sunce, tamo rađa se novi dan Dat' svrhu će jutru, čarolijom obojat' svaki san Nerazriješiva misterija za sva vremena Jednostavno, ona je vjetar, ona je žena

Pjesmo moja, poleti daleko, jer srcem te pišem, što tragove sanja u njenom sjećanju prati Kada vrijeme stane i sruše se zbilje, negdje, na tihoj obali duše, ona će znati Kako snagu ti neće srušit daljine, nit' beskraji svijeta, nit' strašni krici oluje Jer ljubavlju letiš što svemir je stvori, a od korijena vječnog svaki ljubavnik snuje Odjekni klancem samoće i nek odjek ti moćan nove vjetrove stvara Nek' nose te preko pustinja čežnja, zabluda ljutnja, pognutih glava mlada i stara Neka te začuju srcem jer i za njih pjevaš, za svakoga onog tko kroz tuge te traži Ti budi im nada, ti budi im druga i njihova zvijezda, što zauvijek sija na nebeskoj straži I nek se podignu glave, nek se napune zdenci, što presahli bolom za tobom vape Pomiluj svojom čistom vedrinom smrknuta lica, nedaj da ih iskrive očaja šape U vremenu ovom što trga i krade, otkida dušu od duše i tjera nas neka po trnju krvarimo bosi Ti budi istine vjesnik i amora strijela što letom svojim umornom biću poruku nosi Pjesmo moja, ljubav te zovem, iz dubine te stvaram i golu predajem lopovu životu O da, na obali duše i ona će čuti, otvorit oči svog bića i u tren prepoznat tvoju ljepotu

Jesam li te dovoljno volio? Jesam li ti dao sve što si zaslužila? Od koje sam to ljepote obolio? Hvala ti za sve živote što si mi ih pružila! I neka me čuju nebesa za sva vremena Samo je jedan razlog što postojim Bez njega sam praznina bez imena Ti si taj razlog, hrabar pred ponorom, stojim Zalud se rodio onaj tko te osjetio nije Zalud su svitale sve biserne zore Samo ti tjeraš srce nek vječnošću bije Močvare stvarnosti pretvaraš u more Jesam li te dovoljno volio? Može li se voljeti vila stvorena od Boga? Vrijedna svake suze koju sam prolio Dala mi svrhu, poklonila mi toliko toga Zapisala si naše svjetlo u knjigu stvaranja Utkala ga u svemir, neka i nakon smrti traje Jedina si istina, bez prljavštine i varanja Tako je to....kad' smrtnik zauvijek dušu daje

Hvala ti što letim večeras, što postojim Ponijela si me nebu na krilima svojim Anđele, u koji me to svijet vodiš? Bože.... tako mi trebaš, tako mi godiš Hejjjjj, neka se zaori s vrhova planina Tvoje svjetlo vodi me protiv svih tmina Anđele, osmjehom me nosiš na vrh svijeta Živim, pjevam! S nekih drugih planeta Večeras, mirim se sa svim ranama Večeras, počivam na tvojim svetim granama Anđele, posadila si korjen nove vjere Večeras odbacujem okove, trajem bez mjere I kunem se, za mene više nema drugog puta Ako on ne vodi do tvojih toplih skuta Anđele, tvojim poljupcem rađam se bolji Tako je moralo biti, zapisano po Božjoj volji

Kad jednom odem, pamti naše dane Što biseri su na božanskoj nisci Čitav život u jedno sjećanje stane Sami smo mu čuvari i pisci Kad jednom odem, budi opet sretna Volim te, moju ljubav svemiri pamte Neka ti se osmjeh prikrade u predvečerja sjetna Srećo, duše se ne rastaju, zauvijek plamte Kad jednom odem, na nebu zvijezdu potraži Onu, što svakog putnika domu vodi Znaj kako čuvam te, gore, na vječnoj straži Sve do zore, kad novi dan se rodi Kad jednom odem, čuj pjesmu slavuja Neka te ona miluje do nekog novog sutra Pravog odlaska nema, život nanovo buja U beskrajnom plesu između noći i jutra

Ove noći kao i uvijek dosada ti ćeš u kasne sate u skitnju poći već mi postaju stvari potpuno jasne ni u ove sate kasne, kući nećeš doći. Protiv mene, ideš k njemu,ali kreni sada dok noć vlada oko cijelog našega grada ako nećeš da te riješe oni prije njega kreni sada, dok mrak vlada u gradu cijelom. Bolje idi dok spavaju da te ne primijete oni jer bi radili svime protiv tebe,a i mene s tobom ljutili bi se što te nisam zaustavio svojim rukama ali ne znaju da sam ja to pokušavao svim mukama

Nosila je nešto čudesno u tim očima punim tajne. Nekakav praiskonski osmijeh koji govori kako je sreća jedino u razumijevanju koliko je čarolije skriveno u srcu žene, čarolije koja prebriše sve ružne stvarnosti i stvara svjetove jedine vrijedne življenja. Vidio sam u tom jednom pogledu sva tisućljeća borbe protiv muške gluposti koja je ženu željela pokoriti iz straha kako smo slabija karika u lancu stvaranja, kako su one same sebi dovoljne i kako smo tu kao pčele koje produžuju zauvijek čarobnu ljepotu cvijeta. Samo na tren, već sljedeće sekunde, nježnost, oprost i poziv na istraživanje zaiskrio je u tim zdencima beskarajne dubine, zajedno s diskretnim, blagim pokretom tih pupoljaka koje je nosila namjesto usana. Pupoljak se samo navlaš otvorio, nagovjestivši svu slatkoću nektara koji čeka kako bi potekao cijelim mojim bićem ako uspjem odsvirati pravu melodiju koja će ga nagnati na cvjetanje. Osjetila je, naravno, prepoznala želju u meni i glas joj je postao dublji, melodičniji u komunikaciji s prijateljicom, u igri koja traje od postanka. Ženinom srcu ništa ne može ostati skriveno, pa tako niti moja nespretna interpretacija neizanteresiranosti. Ona je znala kako više ništa ne postoji, samo poziv svemira koji muškarca pretvori u samo jednu misao koja odjekuje prostorom i koju njeni senzori bezgrešno detektiraju kao što suncokret bez razmišljanja zna u kojem smjeru potražiti sunce. Spajanje! Oduvijek i zauvijek, stvoreni smo za spajanje, stvoreni kako bi djelili puninu postojanja u dvoje. Stvoreni za te slatke rituale kojima spajanje činimo posebnim, jer ono to doista i jest. Oboje smo to znali, instiktivno i bez ikakvog napora. Osjetio sam poziv poput elektriciteta koji briše sve drugo što godinama nosim u sebi, zaboravio sve savjete, taktike i ljubavne izjave koje osiguravaju siguran zgoditak. Ostao sam potpuno gol i tako dječje nespretan. Sva mudrost na koju sam toliko ponosan i koju sam stjecao u misiji izgradnje najbolje verzije sebe, isčeznula je poput presahlog potoka koji preplavi bujica što se nakon dolaska proljeća spusti niz padine dotad smrznutih planina. I donese novi život, na početku predivan i nesiguran, a kasnije sve bujniji i pun svrhe. - Ddddobar dan - istisnuo sam nespretno, dok me bujica nosila sve bliže ušću njene duše, za kojim sam čeznuo kao ptica koja preleće tisuće kilometara u potrazi za mjestom spajanja - često dolazite ovdje?

Miriši proljeće na tvojim usnama od čuda Poći ću s tobom na putovanje....bilo kuda Uzmi me, jedino na tvojim usnama postojim Odvedi me u postelju od cvijeća, više se ne bojim Lomili su me vjetrovi, tukle ledene kiše Obećao sam sebi, voljeti neću....nikada više Izgradit ću kule oko svjetla što u meni je zgaslo Još samo iskra ostala je, dok oko kula trnje je raslo Sam, poput duha što divljim stazama luta Još samo odsjaj prošlosti što čeka kraj puta Molio sam anđele neka me negdje drugdje odnesu Izgubljen isplakao dušu, prokleo sudbinu u bijesu Znaš li kako si spasila život, jedino ti, potpuno sama Donijela svježe jutro i sunce, kad već se spustila tama Miriši proljeće u slapu te tvoje nestvarne kose Rođen sam opet, smiju se zvijezde, k meni te nose