widgets

Dobrodošli na moj blog

ljubavnepjesme

MOJI FAVORITI

da li zelite da blog nastavi sa aktivnim radom
  
pollcode.com free polls 

widgeo.net
BROJAČ POSJETA
330242

Powered by Blogger.ba

16.04.2018.

duboko zamislim

Uvjek se duboko zamislim pred sudbinom lijepih i kulturnih žena koje nisu uspjele da pronađu svoju sreću. Tako me zaboli kada mi prećutno kažu da nemaju nikoga. Glavom mi odmah prolaze njihove samoće, čežnje, nemiri. Svi oni muškarci koji su obećavali, a nisu ispunili. Svi oni dugo iščekivani susreti koji se nisu dogodili, a mogli su. Njihove tuge su najtužnije jer sve što su radile u životu bili su pokušaji da sačuvaju sebe i učine ovaj svet boljim mestom za život. Preziru površnost, banalnost, ljudsku nesmotrenost, a na to svuda nailaze. Ne mogu da im pomognem, mogu samo da ih razumijem, a ponekad je i to dovoljno. Da žive negdje u dalekom svijetu, bile bi same, ali nemiri bi manje boljeli. Ne boli samoća, boli sve ono što na nju podsjeća. Boli pritisak koji drugi nameću, bole pogledi, očekivanja. Boli prazna soba u kojoj te niko ne čeka, boli isti raspored stvari, tišina. Boli noć koja nikako da se završi, boli zora koja nikako da svane. A ponajviše boli hronični nedostatak ljubavi. Koliko su samo ulagale u sebe, čitale, razmišljale, stvarale svoju ličnost i šta onda? Sa kim da podjele manire na kojima su toliko radile? Kome to da daju? Kome, kada svijet ide u nekom drugom smeru a one zbunjeno stoje negdje na sredini? I dalje su predivne, a same… I dalje su prelijepe, a neljubljene… I dalje mirišu, ali uzalud kada je sve manje onih koji prepoznaju njihov miris. Obrazovanje ništa ne garantuje, može samo da produbi svijest o vlastitoj nemoći. Njihova nesreća je što su toliko svjesne svijeta oko sebe. Druge su se prilagodile, popustile i prepustile životu da ih nosi, a one to neće ili ne umiju. Isplakaće svaku svoju suzu, odbolovaće svaku svoju bol. Smjelo, dostojanstveno, gordo, više kao vrlinu nego kao nedostatak. Sve im je jasno, zato ih sve i boli… . Prepoznam ih po pogledu. Obično nešto kažu i nestanu... Negdje žure. Gledaju me na ulici i skrenu pogled kada ih primjetim ili krenem ka njima. Čitaju me, a ja pišem upravo zbog njih. Posebno ovu priču koju će samo one razumjeti. Posebno ovaj život koji će samo one razumjeti.